Svaka priča ima svoj početak negdje u davnini. Tako i ova o Aureliusu, veteranu i bivšem rimskom časniku koji je u zasluženu mirovinu otišao u svojoj 35. godini života. Aurelius je prošao puno kilometara služeći u jednoj od brojnih legija rimske vojske. Prošao je Galiju, Mezopotamiju, ali najviše vremena službe i svoga života proveo je na području Judeje. Ono po čemu su ga suborci voljeli i poštovali bila je pravednost i hrabrost koju je pokazivao u svakoj situaciji. Iako su mnogi od njegovih kolega znali biti nemilosrdni, često puta i grubi, on je uvijek zadržavao profesionalnost i mirnoću. Zbog toga su ga posebno cijenili mlađi vojnici kojima je bio uzor i mentor. Volio je ljude i vjerovao da je svaki čovjek poseban i dragocijen. Svakome je pristupao s posebnom pažnjom tražeći ono dobro i plemenito koje nosi u svome srcu.

Kao i mnogi prije njega, za svoje vojno služenje i zasluženu mirovinu dobio je lijepi komad zemlje u gradu Colonia Aurelia Cibalae. Zanimljivo, nije mogao birati gdje će se doseliti nakon služenja, ali je bio oduševljen rijekom koja "ne teče" i prirodom koja je okruživala grad. Uz nekoliko poznanika sagradio je kuću te počeo obrađivati zemlju koja mu je darovana. To nije bio lagan posao, ali je Aurelius u njemu uživao. Htio je zasnovati obitelj i gledati djecu kako se igraju na ograđenom imanju.

Slobodno vrijeme koje je imao redovito je koristio za trčanje. Trčati je volio od ranog djetinjstva, a znao je u danu pretrčati i preko 30 kilometara. Doduše, u njegovo vrijeme još uvijek je bilo aktualno vjerovanje da dionice preko 40 km nisu dobre za zdravlje. On nije vjerovao u te priče i smatrao ih je smješnima, ali nikoga nije u to uvjeravao. Negdje u srcu imao je želju pretrčati i duplo više od toga u samo jednom danu. Ali je toj želji pristupao vrlo ozbiljno, znajući da mu za takav pothvat treba puno truda, istrčanih manjih dionica i redovito prakticiranje vježbi snage. Ali s obzirom na svoju prošlost, nije imao problem s disciplinom u treningu. Znao bi se ujutro ustati u cik zore, kad je sunce pozdravljalo mrak i otrčati od Bosuta do velike rijeke i Panonskog limesa. Za vikend bi znao trčati i prema drugoj rijeci prema jugu te zagaziti u hrastove šume u kojima su se rušila snažna i velika debla te izvlačila građa za buduće nastambe stanovnika njegovog i okolnih naseljenih mjesta. Posebno lijepa je bila u vrijeme jeseni.

Trčanje ga je ispunjavalo, to mu je bio odmor i ispunjenje kojega je teško mogao drugima objasniti. Oni koji su ga kraće poznavali, s obzirom na njegovu posvećenost trčanju, mislili su da je sišao s pameti i da mu je vrijeme u vojnoj službi utjecalo na shvaćanje stvarnosti. Ali oni koji su mu dali priliku i više vremena proveli s njim, Aurelius je bio pouzdan i vjeran prijatelj. Vedar, spreman na šalu i vrlo ugodan u društvu. Bio je jedan od onih ljudi koji oko sebe okupljaju zajednicu i u čijem društvu vrijeme brzo prolazi.

Vrlo brzo je svoju ljubav prema trčanju prenio i na druge u gradu na Bosutu. Već drugu ili treću godinu otkako se doselio, imao je trkačku zajednicu s kojom je počeo zapisivati i crtati trkačke staze kojima su redovito zajedno trčali i provodili vrijeme. Taj se trkački zanos proširio i na mlade i na stare. Nerijetko bi organizirali i utrke na kojima bi se natjecali jedni protiv drugih. Ovisno o godišnjem dobu utrke bi organizirali po dobro utvrđenim cestama, ali i po šumskim putevima. Aurelius je uvijek inzistirao na poštenoj borbi i nije dopuštao prečice na stazama. Onima koji bi se oglušili na takva pravila bila bi izrečena zabrana sudjelovanja na budućim utrkama jednu do dvije godine. Druženja poslije utrka i treninga su bili neizostavan dio. Većini je taj dio bio najdraži, a neki bi dolazili samo zbog toga.

Aurelius je na jednom takvom druženju nakon utrke upoznao i svoju ženu Mirjam. Vrlo brzo su se zaljubili i oženili. On i Mirjam su zajedno dočekali starost, nakon što su njihovih dva sina i dvije kćeri otišli svojim životnim putevima. Trkačka zajednica koja se s godinama razvijala na području grada postala je prepoznatljiva u regiji. Po njegovom uzoru, mnogi su pokretali i okupljali svoje prijatelje i poznanike na trčanje i druženja. Pred kraj života odlučio je sve zapise staza i sva područja koja je prošao obuhvatiti u nekoliko svezaka. Računao je na to da će ljudima koji u budućnosti budu živjeli na ovom području biti lakše krenuti trčati i otkrivati ljepote prirode koja ih okružuje.

A što se tiče onih plus 40 km koje je jednom htio preći... Ma istrčao ih je puno puta. Toliko da ih je odavno prestao brojati. Samo je rijetko kome o tome govorio. Znala bi za to eventualno Mirjam i klinci jer ga ne bi bilo doma po cijeli dan. Kad bi došao doma samo bi se umorno nasmijao gledajući ženu koja bi mu svaki put pogledom rekla da je "pomalo lud". Klinci su s vremenom navikli na takve njegove pothvate- pa bi mu nakon pozdrava i brižnog masiranja nogu i leđa rekli: "Tata, jel i danas opet bila stotka?" On bi im samo na to uz osmijeh kratko odgovorio: "Psssst! Neka to ostane naša mala obiteljska tajna! Svatko to može, samo ako to dovoljno jako želi." Nakon toga bi ih zagrlio i izljubio nadoknađujući sate koje je toga dana proveo na stazama između tri rijeke. Sutra ujutro kad se probudio, zahvalio bi na novom danu i mogućnosti da i danas može svoje snove pretvarati u stvarnost.